Pogled unazad

subota, 02.02.2013.

"Rađanje" (nastajanje Reda) propovjednika


“Rađanje” propovjednika

Marie-Dominique Chenu kao povjesničar jednom reče: “Ono što tražim u povijesti nisu samo dokumenti nego i nadahnuće”. Ako postoji još poneki nejasni pogled na Dominika i njegovo djelo, zadaća povjesničara je da nam ih nanovo pomognu otkrit.

Ako se ponovno vratimo na Marie-Dominique Chenu, izgleda da je vjerovao da je povijest temeljna aktivnost preokreta; “Istražit povijest i vratit se na izvore uvijek je revolucionarna pojava, ukoliko se radi o pronalaženju novih stvaralačkih snaga”.

Međutim ove njegove riječi stavljaju u raspravu strukture koje su nakupljene kroz stoljeća. Nisu ove strukture bez vrijednosti, ali imaju potrebu da im se da nova vrijednost. Samo jedan povratak na početnu misao i ideju mijenja mišljenje koja se ima o pojedinim sustavima. Mijenjanje ideja pomoću povijesnog shvaćanja je ono zbog čega je potrebno prikazat događaje iz Prouille od prije 800. godina.


Samostan dominikanskih monahinja Prouille

Nadam se da će ovo ograničeno vrijeme od 1206. - 1216. godine pomoći da se pobliže upoznamo s počecima Reda propovjednika.
Naslov izabran za ovaj povjesni zalogaj “Rađanje propovijednika” je još jedno citiranje, ali ovaj put cistercitskog monaha Pierre de Vaux de Cernay, kroničara “Sveti rat protiv Albigesa”.

Naziv je važan jer se nalazi u kronici, a odnosi se na biskupa Diega, Dominika i njihove drugove. S jedne strane pokazuje njihovu funkciju u Crkvi; oni su bili propovijednici u vrijeme kad se uopće nije razmišljalo o utemeljenju Reda Propovjenika tj. deset godina prije njegovog Crkvenog priznavanja. S druge strane to je naziv koji koristi kroničar da bi razlikovao Diega i njegove drugove od križara – naoružanih vojnika koji se pojavljuju od 1208. i nadalje.

Pierre de Cernay je mišljenja da je 1206. godina u kojoj se dogodilo “rađanje propovjednika”. Na kraju te iste godine utemeljenjen je samostana u Prouille. Njegova kronika je jedan od najdetaljnijih izvora za povijest toga vremena. To je jedan ne-dominikanski izvor pa nema potrene za nikakvim „uljepšavanje“ činjenica.
Kronika je u odnosu na neke druge (npr. Libellus blaženog Jordana) interesantnija zbog objektivnog svjedočanstva na porijeklo Reda. Napisana je između 1212. i 1218. pa je najbliža događajima koje opisuje. Red je bio u povojima kad je kronika zgotovljena pa njen sastavljač nije mogao bit „uvjetovan“ slavom koju će sveti Dominik zadobiti poslije. Ovo nije jedina kronika ove vrste, trebamo imati na umu i one Roberta d'Auxerre i Guillauma de Puylaurens.

Nekih posebnih dokaza o Dominikovim planovima prije utemeljenja Reda nema, ali ostaje pitanje što se uistinu bile namjere? Da li je Dominik i prije formalnog utemeljenja Reda imao na umu osnivanje nečeg novog?

Osnivanje Reda bilo je isključivo zbog želje da u pastoral uvede potrebnu novost, a to je propovijedanje. Ovo propovijedanje se prvi put dogodilo 1203. u susretu s gostioničara u Tolosu, dok je s Diegom biskupom Osme bio na putu prema Danskoj. Još se jasnije pokazalo 1206. na povratku iz Rima. Kasnije je karizma Dominikova propovijedanja privlačila sljedbenike koji su se ujedinili s njim i prije nego je postojao formalni Red kojem se moglo pristupiti.

Kada je Dominik uvidio važnost propovijedanja i realnost jedne zajednice okupljene oko njega, shvatio je da je došao trenutak crkvenog priznanja nečega što je u stvarnosti već postojalo. Od 1215. Dominikovi propovjednici dobivaju pravo propovjedanja u biskupiji Tolusa, dok Papa službeno potvrđuje red 1216.


Bula potvrde dominikanskog Reda

Za Prouille se može pretpostaviti slična stvar. Ne radi se o želji za osnivanjem samostana, nego pronalaženje rješenja za jedan problem. Uostalom da riješenje problema nije bilo toliko hitno, sigurno bi Diego i Dominik čekali bolja vremena za njegovo utemeljenje (a i tek su bili došli u onaj kraj 1206.). Logičnije utemeljenje jednog samostana bilo bi 1214. kad je Dominik vodio pastoralnu skrb u onim krajevima. Ali ovdje se radi o djelovanju Duha Svetoga, a ne o logici.

Hitni pastoralni problem s jedne strane je mogao biti; Što učinit s ženama koje su upravo obraćene s katarskog krivovjerja, a bile su odbačene od svojih obitelji i nisu imale materijalnih sredstava za uzdržavanje?
S druge strane bilo je: Kako spriječit djevojke da ne private katarsko krivovjerje u edukacijskim strukturama koje su držali sami krivovjerci. Teške ekonomske prilike osiromašili su katoličke plemiće te su oni svoje kćeri na školovanje u katarske škole.

Ustanovit točan identitet prvih redovnica u Proiulle-u nije jednostavna stvar. Bilo bi čudno da su Diego i Dominik osnovali jednu zajednicu samo zato da osiguraju siguran krov ženama obraćenim sa krivovjerja. Koji bi bio cilj jedne takve novosti i tko bi se time najviše okoristio? Ovakve verzija osnivanja samostana nema u Jordana saksonca i drugih starijih dominikanskih povjesničara. U lokalnoj tradiciji Fanjeaux-u slična legenda postoji, ali ona je nastala 1647. kad je dominikanski povjesničar Jean de Réchac udružen sa Pierre Cambefort, vikarom Fanjeaux napisao “Priče Svetog Dominika”.

Pitanje žena obraćenih s katarskog krivovjerja stavlja Prouille u jedinstvenu poziciju u povijesti srednjovjekovnih osnivanja samostana. Možda može bit viđeno i kao nadahnuće, ostajući na evanđeoskim koracima u kojima Isus navješćuje da je On došao zvati grješnike, a ne pravedne i da je došao liječiti bolesne, a ne zdrave.

U samom početku stari Prouilli je bio neka vrsta karitativne institucije predviđene za prihvat žena ponovno sjedinjenih s katoličanstvom. Te žene nisu imale podršku obitelji ni financijskih mogućnosti, a ujedno su bile i jedna vrsta aspirantica koje katoličke opatije u regiji nisu mogle (ili htjele) primiti. Ovaj dio Dominikove vizije ne možemo izgubit iz vida.

Za osnivanje jedne zajednice monahinja obično se tražila obilata novčana donacija, a poslije bi zajednica bila pripojena nekom postojećem Redu. U samim počecima (1206.), Prouille nije imao nikakvih bogastva, a i obitelji velikog broja sestara su bili u novčanim poteškoćama, te nisu davali nikakvi miraz za njih.

Zajednica se smjestila u Prouille 27. prosinca 1206. na blagdan svetog Ivana Evanđelista i vjerovatno je da se uskoro pojavila potreba za novim financijskim sredstvima. Ovim bi bio objašnjen Diegov motiv puta 1207. u Španjolsku.

Utemeljenje Proiulle događalo se malenim koracima kako se često događa i u današnjim redovničkim zajednicama. Idealizirana tradicija je možda dala vijest da je Dominik ustanovio klauzuru već 1207. ali istina je da u ono vrijeme nije bilo samostanske građevine u mjestu.

Redovnice su živjele u 2-3 privatne kuće i bile su podjeljene između Prouille i Fanjeaux. Nije česta mogućnost proseliti jednu novu zajednicu u zgotovljenu građevinu pripremljenu baš za nju, sa već napisanim pravilima, sa habitima koji samo čekaju bit obučeni od redovnica i sa ključem klauzure kojeg treba samo okrenut pa da se sve savršeno ostvari. Postoji napast da se misli kako je Prouille utemeljen upravo ovako, ali je čvrsta povijesna istina da se to tako nije desilo.

U samim počecima Dominik i njegovi sljedbenici sa monahinjama imali bar pravo korištenja crkve u Prouille. Tako se s pravom može reći da je srce zajednice od početka utemeljeno u tom mjestu.

Tko je utemeljitelj Prouilla Diego ili Dominik treba bit gledana u svijetlu odnosa između biskupa i kanonika u njegovoj službi. Bilo bi nepojmljivo zamislit u kontekstu akcije propovijedanja, gdje je biskup Diego bio u centru pozornosti da bi jedan njegov sljedbenik (pa iako je njegov podprior) utemeljio jedan samostan na vlastitu inicijativu. Moglo se najviše radit o jednom djelu napravljenom zajedničkim zalaganjem. Ovo je bilo posvjedočeno u najstarijoj tradiciji Reda posebno u Libellusu gdje je Diego označen kao utemeljitelj Prouille.

Koliko je poznato službena verzija života svetog Dominika bila je promjenjena na generalnom kapitulu 1259. godine kad je ime Diega zamjenjeno s Dominikom kao utemeljiteljem Prouille. Nisu naznačeni motivi iako je potpuno jasno da je Dominik preuzeo odgovornost za Prouille od polovice 1207. pa nadalje. Diego se bio vratio u Španjolsku gdje je umro 30. prosinaca iste godine.

Izgleda da su prvi samostanski objekti zgotovljeni 1211. što je omogućilo da se zajednica monahinja sjedini na jednom mjestu. Godina 1211. je prihaćena od povjesničara kao datum kad se Dominik vratio u Fanjeaux - Prouille poslije puta u Španjolsku. Ne postoje pisani dokumenti o ovom putu, ali bi bilo neprihvatljivo da Dominik poslije Diegove smrti nije otputovao u Osmu isposlovat dopuštenje svojih novih nadređenih za nastavak aktivnosti u Proiulle.

U međuvremenu samostanska zajednica postigla je solidnu i dovoljnu ekonomsku bazu da bi mogao primati veći broj članica. Postojeće statistike kažu da je na početku bilo 12 redovnica (9 je bilo obraćeno sa kivovjerja), a poslije 1211. broj se popeo na 20.

Nakon preseljenja redovnica iz Fanjeaux-a u Prouille, Dominik je mogao smjestit svoje muške drugove propovjednike u jednu od iseljenih kuća. To nije učinio i trebamo držat da je odluka da dvije zajednice ostanu pod istim krovom bila pažljivo pripremljena. Dali se radilo o jednoj dvostrukoj zajednici?

Prema fr. Vicaire se ne može smatrat, jer nije bilo jednog zajedničkog autoritet koji bi ih ujedinio. Nakon Diegove smrti Dominika su napustili mnogi propovjednici, a i oni preostali nisu s njim bili vezani nikakvim zavjetima. U ono vrijeme samo su redovnice gradile jednu redovničku zajednicu, ali je potrebno primjetiti usprkos legendi i tradiciji da Dominik nikad nije bio njihov prior. Redovnice su od ustanovljenja imale svoju prioru koja je spominjana i u najstarijim dokumentima, a Dominik je samo radio u interesu sestara.

Samostan je ostao u nedefiniranim uvjetima otprilike desetak godina i nije bio pripojen nijednom redu. Prvi dokumenti biskupa Falca iz biskupije Tolosa u kojoj se u ono vrijeme Prouille nalazio, jasno pokazuje da zajednica nije bila ustanovljena u punom kanonskom smislu.

U dokumentu iz ožujka 1211. biskup Folco odobrava prava na crkvu zajednici iz Prouille, ali ne navodi izričito zajednicu monahinja. On se njima obraća kao “dominabus converses religiose viventibus” tj. obraćenim ženama koje žive redovnički. Jedan drugi dokument ih naziva “monialibus”, ali ne dolazi od biskupa Folca njihovog nadređenog biskupa nego od Berngaria biskupa Narbone.

Što se tiče Folca on se zasigurno opirao tome da se ovim ženama dopusti pravo stalnog posjedovanja. Ono što nalazimo u počecima Prouilla je dopuštenje doživotnog uživnja pojedincima čije su imena naznačena.

U prvim aktima donacija jedan monah cistercit William Claret se nalazi kao suodgovoran s Dominikom iz Osme za materijalna dobra monahinja. Za Dominika je možda i moglo biti zgodno povjerit zajednicu redovnicima cistercitima budući da su bili umješani u svakom pogledu u misiju propovijedanja.

Kako to nije učinio može se pretpostavit da je on imao već vidu projekt ili je bar želio napravit nešto novo. Da je prepustio samostan cistercitima, izgubio bi mjesto gdje se njegovi propovjednici mogu odmoriti i obnovit snage za nastavak misije.

Kako monahinje iz Prouilla nikad nisu bile povjereno nekom drugom redu može se smatrati kao znak da je Dominik od početka razmišljao o jednoj redu sačinjenom od braće i sestara. Postojanje dviju odvojenih zajednica (monahinja i braće) na istom mjestu očito ga je privlačila.

To bi se moglo smatrat novim elementom u viziji svetog Dominika; redovnici i redovnice koji žive na istom mjestu. Zasigurno je bio spreman da se razračuna sa dvosmislenošću i poteškoćama koje su mogle izaći iz jedne takve situacije.

Sveto Propovjedanje

Dobro je reći koju riječ i o nazivu Sveto Propovijedanje. Naziv nije izmišljena od dominikanaca, nego ima svoje porijeklo u spasima Grgura Velikog. Papa Inocenta III tako naziva organiziranu misiju protiv katarskih krivovjeraca. Naziv Sveto Propovijedanje korišten je u spisima donacija za samostan u Prouille već od kolovoza 1207. U donaciji od kolovoza 1207. godine se navodi da je donacija data: ” Gospodinu Bogu, Blaženoj Mariji, Svim Božjim svecima, Svetom Propovijedanju, gospodinu Dominiku iz Osme i svoj braći i sestrama koji su danas i koji će biti u budućnosti”.

Ali to nije sve, treba napomenut da postoje podaci mlađi od 8. kolovoza 1207. u kojem se kaže da laici žive i rade uz rame s propovjednicima i obraćenim ženama u Prouille.

Jedno djelo kao što je “Sveto Propovjedanje” ima zasigurno potrebu za različitim vrsta pomoći pogotovo glede poljoprivrede i vođenja kućanstva. Ali laici o kojima ovdje govorimo nisu slučajni zaposlenici. Postoje različiti dokumenti u kojima se u ovom vremenu pred-Reda različiti oženjeni parovi daruju sebe i sva svoja dobra “Svetom Propovijedanju”.

Najstariji dokument došao do nas je onaj “Ermengarde Codoline i njenog muža”. Dokument je zanimljiv jer je naslovljen na ženu što nije baš bio običaj u srednjem vijeku. U dokumentu žena potvrđuje da je duševno i tijelesno zdrava i da slobodno daruje sebe i svoju kuću i sve ono što posjeduje ”Gospodinu Bogu, Blaženoj Mariji, svim Božjim svecima, “Svetom Propovijedanju”, gospodinu Dominiku iz Osme i svoj braći i sestrama koji su danas i koji će bit u budućnosti”. Mnogo nalikuje formuli za zavjetovanje, ali nema još nikakvog Reda pa ne može biti niti “Treći Red”.

Dominik je prihvatio ove osobe koje se darivaju zajednici “Svetog Propovijedanja” na isti način kao što su i benediktinski oblati prihvaćeni. Naziv “Sveto Propovijedanje” korišten je često u prvim donacijskim dokumentima koji se naslovljavaju na “cunctis fratribus atque sororibus in monasterio de Prolano”.

Nema sumnje da su u prvih deset godina u Proiullu postojali; propovjednici, redovnice, žene aspirantice da postanu monahinje, te muškarci i žene laici i svi su oni zajedno živjeli na istom prostoru. Znamo da je taj prostor bio ograničen, a radilo se o kućama na različitim mjestima u istom naselju.

Jedan drugi donacijski dokument iz 1211. kaže da je jedan Isarn Boia darovao “Svetom Propovijedanju”, “jednu kuću unutar kluzure Prouilla”. Donacije u prvim vremenima bile su česte i različitog tipa; komadi zemlje, životinje, vinogradi, a jedna od donacija imala je namjeru da osigura sredstva potrebna za kupnju ulja za svjetiljku u svetištu.

Kad je 1215. godine Dominik pomaknuo centar aktivnosti u Tolosu ostavio je iza sebe dobrostojeći cvjetajući samostan. Maksimalni broj redovnica je određen 1258. bio je 100, 1269. godine povišen je na 140, a od 1283. na 160 redovnica.

Nije pretjerano reći da Prouille osim što je prvi plod Reda bio i sjedište prve redovničke zajednice. “Sveto Propovijedanje” je dalo temelje onom što se kroz stoljeća, a i danas naziva Dominikanska Obitelj. Ovo bi bio dovoljan dokaz za one što misle da je naziv dominikanska obitelj nastala krajem 20 stoljeća.

Možda nas povijest Prouilla naučiti nečemu provokativnom, a to je da budemo dio jednog stalnog procesa razvijanja koji može ići naprijed za jedno određeno vrijeme. Za to je neophodno privatiti jednu vrstu krhosti i ranjivosti. Prve redovnice su živjele na ovaj način. Teško se može znati što ćemo na početku postat. S vremenom se i mi sami mijenjamo iz dana u dan kroz svakodnevne aktivnosti koje daju značenje našem postojanju.

Bilo bi zgodno završiti s jednim citatom dominikanca Yves Congar koji je napisao: “Povijest nas uči da se s ničim ne iznenadimo, nego da radije nešto očekujemo, pošto se to već dogodilo”.

Često otkrijemo da ono što smo držali tradicijom iz slavnih vremena ustvari od jučer. Poznajemo isto tako iz povijesti da su novosti često ružno dočekivane, jednostavno zato što iznenađuju i uznemire naše navike i našu ustaljenost. Povijest nije samo poučna, ona nas uči kako da postanemo jači.

Vjerovatno se slažete da ono što naučimo iz povijesti Prouilla može koristit današnjosti i budućnosti.



02.02.2013. u 00:35 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 21.01.2013.

Sestre dominikanke


Okolnosti i nastanak Reda Propovjednika

Sveti Dominik putujući s Diegom di Acebes biskupom Osme, sa velikom žalošću uočava teške posljedice katarske hereze u južnoj Francuskoj. Za iskorjenjivanje hereze bilo je potrebno čvrsto propovijedanje naslonjeno na katoličke istine, neprekidno iznošeno, a potvrđeno svetim životom.

Sveti Dominik odlučuje utemeljiti jedan religiozni red koji bi prihvatio takvo svjedočanstvo i koji bi po svojoj karizmi vraćao na katoličku vjeru. Drži da služba propovijedanja treba cvjetat na solidnim temeljima kontemplacije.

Dominik okuplja malu grupu žena (većinom) obraćenu s katarskog krivovjerja i osniva s njima 1206. na 1207. godinu samostan Santa Maria di Prouille u blizini Fanjeaux. Tim činom Dominik osniva žensku granu budućeg Reda tj. sestre dominikanke. Taj prvi samostan služio je kao apostolski centar, gdje su ljudi mogli doći na poduku i po pomoć, a ujedno je služio kao stanica za odmor Dominika i njegovih propovjednika.


Sestre dominikanke polaganje redovničkih zavjeta

Vrlo brzo oko Dominika se okupljaju mladi suradnici odlučnog srca, gorljivih u molitvi, propovjednici riječju, ali i primjerom svetog života. Dominik s vremenom poduzima i neke konkretne korake oko službenog osnivanja novog prosjačkog reda čija je bi prvotna briga bila naviještanje ”Radosne vijesti” .

21. prosinca 1216. godine papa Honorije III. izdaje bulu kojom odobrava Red. 26. siječnja 1217. godine Dominikovi redovnici dobivaju službeni naziv (Ordo predicatorum - OP) tj. "Red propovjednika". Taj naslov dobiven od Svete Stolice bio je radikalan. Značio je da od sada osim biskupa i svećenici imaju dozvolu propovijedanja Božje Riječi. Ovo je bila potpuna novost u Crkvi.

Na Veliku Gospu 1217. (dominikanski Duhovi) Dominik šalje svoju subraću dvojicu po dvojicu u velike sveučilišne gradove (Bologna, Pariz...) uz obrazloženje: "Sjeme ne smije ostati na stogu jer će se pokvariti. Moramo ga baciti u vjetar i tada donosi ploda!“ Pokazale su se to uistinu proročke riječi jer se dominikanski red naglo širi Europom, a prvi samostan na području današnje Hrvatske osnovan je 1225. godine u Dubrovniku, a nakon toga osnivaju se samostani duž naše obale (Rab, Nin, Split, Zadar, Pag...).

Dominik umire u Bolonji 6. kolovoza 1221. u 51. godini života. Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglašava ga svetim.

U pet kratkih godina, od 1216. do 1221., sveti Dominik je postigao gotovo nemoguće. Osnovao je vjerski red sa samo šest sljedbenika na početku. Kada je umro bilo ih je na tisuće. To je bio potpuno novi oblik vjerskog života koji se sastojao od visoko obrazovanih ljudi, čija je misija bila propovijedati Radosnu vijest spasenja.

Dominikanke u hrvatskim krajevima

Na temelju povijesnih činjenica utvrđeno je da se sestre dominikanke u našim krajevima prvi put spominju 1241. u Zadar i Ninu gdje poučavaju žensku mladež. Iz 1345. godine sačuvan je “Red i zakon o primlenja na dil dobroga činenja sestar naših reda svetoga otca našega Dominika”, do sada najstariji tekst s hrvatskog govornog područja pisan latinicom. Tekst je obrazac koju su zadarske dominikanke koristile prilikom polaganja zavjeta.


Sestre dominikanke ulazak u novicijat

Većina sestrinskih zajednica uzduž Jadrana (Kotor, Dubrovnik, Ston, Stari Grad na Hvaru, Nin, Zadar...) polako je nastajao s pozornice života, a Napoleonov zakonik (Code Napoleon) iz 1812. dodatno je to pospješio zabranjivanjem primanja novih kandidatica.

Početkom 20. stoljeća dominikanke obitavaju još samo u Splitu i Šibeniku. Malobrojne sestre u tim samostanima bile su kćeri samog naroda, bez skoro ikakve školske naobrazbe. Žive jednostavnim, siromašnim životom, kod kuće se bave tkanjem sukna, poučavanjem u molitvi sitne pučke dječice te prosjačenjem po okolnim mjestima.

Poznati dominikanac, veliki propovjednik, misionar, rodoljub i vizionar o. Anđeo Marija Miškov , dirnut stanjem u kojem se nalaze sestre, pokreće ostvarivanje ideje o ujedinjenju i reformi preživjelih samostana. 1905. godine samostane iz Splita i Šibenika ujedinjuje u Kongregaciju sv. Anđela Čuvara sa sjedištem u Korčuli, čija je glavna zadaća odgoj ženske mladeži u hrvatskom duhu i karitativna djelatnosti. U Korčuli gradi samostan i internat za žensku mladež uz veliku podršku biskupa Josipa Jurja Strossmayera.

Uloga nove Kongregacije najbolje je izražena u geslu - Bogu, Redu i Narodu. Novi izdanak dominikanskog reda razvija se, raste i širi, hranjen molitvom, žrtvom, ljubavlju i zanosom svojih članova. Osnivaju se nove zajednice u Dubrovniku, Veloj Luci, Virju, Zagrebu, ide se dalje do Subotice, Hamburga, Kanade itd.

Duhovnost ove Kongregacije kao i cijelog dominikanskog reda najbolje je izrazio sv. Toma Akvinski: Contemplari et contemplata aliis tradere (razmatrati i drugima davati plodove svog razmatranja). Sestre dosta vremena posvećuju usmenoj molitvi i razmatranju, a krunica je oduvijek imala značajnu ulogu u životu svake pojedine sestre.

Blažena Ozana Kotorska (1493. - 1565.) je zasigurno najslavnija hrvatska dominikanka, dragovoljno zatvorena (reclusa) uz crkvu kotorskih dominikanaca. Papa Pavao VI. za prvu hrvatsku blaženicu kaže: "Blažena Ozana, koja se odlikovala u redovničkoj savršenosti, i ljudima našega vremena može pružiti primjere solidne kreposti, a osobito u molitvi i promicanju jedinstva istočnih kršćana s Katoličkom crkvom, oko kojega je i ona marno nastojala pokazujući tako put koji vodi k jedinstvu."

Sveti Otac potiče nadalje današnje vjernike da po primjeru i zagovoru blažene Ozane čuvaju vjeru što su je od djedova primili kao dragocjenu baštinu te da u njoj ustraju. U njoj trebaju biti "utemeljeni i neodjeljivi od Radosne vijesti", kako je i apostol naroda poticao svoje Kološane.

Tijelo blaženice nalazi se u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru, a papa Pio XI. 21. prosinca 1927. ju je proglasio blaženom. I dan danas kotorska blaženica poziva kršćane na život molitve i odricanja, a na poseban način simbolizira zbližavanje kršćanskog Istoka i Zapada.

Djelovanje sestara dominikanki

Pripadnost brojnoj dominikanskoj obitelji određuje i karizmu zajednice sestara dominikanki sv. Anđela Čuvara, a to je - propovijedati Evanđelje. Iako pripadaju Redu Propovjednika, sestre ne propovijedaju u doslovnom smislu riječi ali svojim životom i djelovanjem navještaju istinu o Bogu i čovjeku. Rad sa starijima, siromasima i odgoj ženske mladeži u hrvatskom duhu obilježili su njihovo djelovanje na početku 20. stoljeća. Povijesne stvarnosti nisu im uvijek bile naklonjene pa su izgubile slobodu djelovanja u mnogim vidovima apostolata ali jedno im nikad nije oduzeto radom i životom često uz malo riječi čineći dobro naviještati svima Kristovu ljubav dobrotu i milosrđe.


Sestre dominikanke polaganje redovničkih zavjeta

Danas Kongregacija sv. Anđela čuvara broji oko 100 sestara koje žive i djeluju u oko 15 kuća i samostana u domovini i inozemstvu. U tim zajednicama sestre se bave odgojem djece u dječjim vrtićima, predaju u školama i fakultetima, daju privatne sate iz matematike, fizike, stranih jezika, podučavaju sviranje glasovira. Rade još u domovima zdravlja, domovima za nemoćne i starije, na župama gdje vode domaćinstva braći dominikancima i svećenicima. Aktivne su i u župskom pastoralu kao sakristanke, katehistice i voditeljice crkvenih zborova.

Sve su ovo načini na koje sestre propovijedaju Radosnu vijest Božje ljubavi i brige za čovjeka, i na koje se trude da što dublje zažive svoj naziv ''propovjednice''. Kap je to u moru potreba, ali nije nevažna. Borba i nastojanje oko istine njihova je karizma, a čežnja za istinom je snaga koja ih vodi na putovima sadašnjosti i daje snage za budućnost.

U svakodnevnom životu sestre podjeljuju svoje apostolske projekte i s drugim redovnicima i redovnicama, muškarcima i ženama oženjenima i neoženjenima. Laici nisu samo jednostavni primatelji njihove misije, oni su i aktivni sudionici koji zajedno sa sestrama podjeljuju jednu te istu odgovornost u kršćanskoj zajednici. Zajedničkim snagama nastoje biti kreativni, kao što su bili Dominik i otac A. M. Miškov u svoje vrijeme, te odgovoriti na potrebe datog trenutka.

Posebno suradnja između sestara i laika došla je do izražaja u vrijeme proslava 100. godišnjice Kongregacije sv. Anđela Čuvara, koje su se na lokalnoj razini održavale u mjestima i gradovima gdje sestre djeluju. Glavna svečanost je bila 2005. godine u Korčuli, gdje se nalazi kuća matica sestara dominikanki.

Formacija članova

Formacija je jedinstveni, postepeno rastući hod, pomoću kojeg se u poslušnosti Duha doseže ''za mene život je Krist'', sazrijevajući kao posvećene žene po karizmi vlastite kongregacije i dominikanske duhovnosti. Duhovni hod sadržava različita razdoblja i upleće sve ljudske i duhovne dijelove osobe.

Dijelovi formacijskog hoda su:

Duhovno vodstvo mladoj djevojci je ponuđena mogućnost da produbi svoje posvećenje primljeno po krštenju, i provjeriti svoj projekt zvanja na način da može odgovoriti Božjem pozivu slobodnim i odgovornim izborom.

Postulatura (kandidatura) je vrijeme u kojem je djevojka vođena da razjasni vlastiti poziv i pomoću svog iskustva produbi saznanje o onome što je bit i misija u životu jedne časne sestre dominikanke.

Novicijat je vrijeme početka redovničkog života djevojke kao redovnice dominikanke. U ovom vremenu novakinja stječe veliko saznanje o svom zvanju, proučava stil života i uzima identitet časne sestra Kongregacije svetih Anđela Čuvara.

Juniorat je period u kojem časna sestra učvršćuje i razvija formaciju da može živjeti sa rastućom vjernošću karizmi ove obitelji. Kroz ovo vrijeme dominikanka nastoji biti što više prikladna za realizaciju misije; pokazat svakom čovjeku Očevu ljubav s ''rukama i srcem majki''.

Permanentna formacija je hod koji se ostvaruje kroz cijeli život i neophodan je za postizanje punine jedne dominikanke, oblikovana cijele u Kristu Gospodinu. Ona se ostvaruje na osobnoj i zajedničkoj razini u vjernosti Crkvi.

Dominikanke po tradiciji posebnu pozornost stavljaju na studiranje. Red koji je rođen za propovijedanje, studiranje uzima kao neophodno sredstvo kojim priprema članove za zadatke koje će obnašati.

Sestre organiziraju i duhovne vježbe za djevojke, prema zamisli o. Miškova koji je bio uvjeren da preporod i napredak vjerskog i društvenog života počiva na moralnim kvalitetama majke. Okupljaju se djevojke u manjim ili većim skupinama i omogućuje im se povlačenje na nekoliko dana iz svakodnevnog života. Kroz predavanja, razgovore, molitvu, klanjanje pred Euharistijskim Isusom, pokušava im se otkriti privlačna i neodoljiva snaga druženja s Bogom. Djevojkama se omogućuje da zavire u interne prostorije dominikanki, da s njima podjele zajednički stol, posao i liturgijska slavlja.

Završimo ovaj prikaz riječima dominikanke s. Katarine Maglice: ''Ne bojim se budućnosti dok ima sklopljenih ruku, dok ima prignutih koljena, dok ima netko tko iz dana u dan gomila duhovno blago.''

Svi vi koji osjetite poticaj i želju da malo bolje upoznate sestre dominikanke, možete to ostvarit na web stranici: www.dominikanke.org


21.01.2013. u 00:16 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 23.12.2012.

Yves Congar OP.



Kao Chenu i njegov kolega Congar pripada Pariškoj provinciji Reda. Congar je rođen 1904. u Sedanu u Ardenima, francusko-belgijskog podrijetla. Nakon svojeg osnovnog školovanje za vrijeme Prvog svjetskog rata, stupio je petnaestogodišnjak u malo Sjemenište u Reimsu.


Teolozi Congar i Ratzinger

Od 1921. slijedili su studiji na "Institut Catolique" u Parizu. Tamo je Congar upoznao filozofa Jaquesa Martiaina koji ga je uveo u svijet misli Tome Akvinskog.

Obvezatna vojna služba, zbog koje je Congar povremeno boravio u Njemačkoj, prekinula je njegovu izobrazbu za svećenika. Koncem 1925., konačno je zamolio da ga dominikanci prime u novicijat. U Amiensu, kući izobrazbe Pariške provincije, upoznao je brat Marie-Joseph - takvo je bilo njegovo ime u Redu - temeljito povijest Reda propovjednika i duhovnost njegovog utemeljitelja.

U jednom spisu o karizmi Reda propovjednika, koji je Congar napisao 1979. na zamolbu učitelja Reda naglašava tri temeljne odrednice dominikanskog života: 1. Služili istini vjerskim naukom; 2. Ovoj službi primjereni - samostanski, studijski i apostolski način života; 3. Propovijed u užem smislu!

Congar dalje konstatira: brat propovjednik "bi morao živjeti u dva svijeta: s jedne strane u Crkvi i njezinim slavljima, u tradiciji, u njezinim problemima, njezinim rječnikom, njezinim ćudoređem, s druge strane u svijetu kulture i problema vremena. To je jedan drugi svijet koji ima svoje privlačnosti, svoje solidarnosti i svoj zahtjev na autentičnost i lojalnost".

Koncem 1926. Congar se preselio u Le Saulchoir. Zbog političke konstelacije u Francuskoj nalazila se kuća studija pariških' dominikanaca od 1904. u Belgiji, nedaleko francuske granice.

Presudan utjecaj na teološki razvoj Corigara imao je mladi profesor M. D. Chenu, koji je u to vrijeme predavao povijest teologije Aristotelovu filozofiju i grčki. Mladi se student već tada posvetio intenzivnim ekleziološkim i ekumenskim studijima. Njegova je lektorska teza bila o jedinstvu Crkve.

Susreti s Karlom Barthom i zastupnicima ekumene, s pravoslavnim teolozima i anglikanskim prijateljma bile su u vremenu koje je slijedilo isto tako njegove aktivnosti, kao i pohađanje predavanja na Protestantskom fakultetu u Parizu. "To posljednje izazvalo je pozornost i protivljenje (Bunnenberg, 13) jer je katolički svećenik, redovnik na Evangeličkom fakultetu 7,1 ono vrijeme bilo nešto nečuveno".

R Congar je preuzeo koncem 1932. - u to vrijeme bio je star 28 godina u Le Saulchoiru katedru apologetike. U godinama koje su slijedile intenzivno se posvetio svojim ekumensko-teološkim istraživanjima.

Skandal podijeljenog kršćanstva nagnao ga je u najdublji duhovni i znanstveno utemeljeni ekumenski angašman. O tome svjedoče, između ostalog, njegova dva rada "Chret iensdesunis" (Podijeljeni kršćani) iz godine 1937. i "Chretiens en -dialogue" (Kršćani u razgvoru) iz 1964.

U zadnjoj knjizi tumači svoju teološku osnovnu želju . "Vrlo rano mi je postalo jasno da ekumenizam nije samo puka strast, nego da on pretpostavlja pokret za obraćenje i reformu koja se proteže na život svih vjerskih zajednica". 'Svih vjerničkih zajednica", značilo je za njega: i Katolička ckva bi trebala (pristupiti ovom pokretu za obraćenje i reformu.


Dominikanski teolozi Congar i Chenu

Samo tako se može težiti jednom istinskom jedinstvu u jednoj i sveobuhvatnoj Katoličkoj crkvi (Catholica). To je njegovo najdublje uvjerenje. Za postignuće ovog visokog cilja nužno je posegnuti za tardicijom koju ne treba shvatiti kao nedodirljiv sustav, već kao životnu orijentaciju.

U ljeto 1939. morao je R Congar poći u vojsku. 1940. dospio li u njemačko zarobljeništvo. Tek nakon poraza nacional-socijalizma, mogao se vratiti u svoju domovinu i ponovno predavati na Visokoj dominikanskoj školi, sada premještenoj u Pariz. Ipak su njegovu djelatnost, u godinama koje su slijedile, otežavale neke zapreke.

Prve riječi kritike protiv tzv. "Nouvelle Theologie" izrekao je papa Pijo XII. 1946., nipošto slučajno, u govorima upućenim Generalnoj kongregaciji isusovaca i Vrhovnom zboru dominikanaca. Ovom upozoravajućom teološkom tendencijom, izrečenoj od same Pape, mislilo se i na Yves Congara. "Naučiteljske kočnice" (Bunnenberg, 80) osjetio je Congar već 30-tih godina. U poslije-ratnom periodu stanje se pooštrilo. 1948. zabranjeno mu je sudjelovanje na ekumenskom skupu u Amsterdamu, nova izdanja i prijevodi nekih njegovih knjiga bili su zabranjeni.

Objavljivanje svojih djela morao je podvrći strogoj rimskoj cenzuri. Sam Congar je govorio s tim u svezi o "Klimi nepovjerenja, denuncijacije i sumnjičenja koja truje Rim" (Bunnenberg, 82). Represije su postigle svoj vrhunac 1954. Zajedno s ostala tri subrata Congar se morao odreći svoje predavačke djelatnosti u Le Saulchoiru i napustiti francuski glavni grad.

Otišao je najprije u Jeruzalem, zatim u Cambridge, a njegova je "Odiseja" završila 1956. u dominikanskom samostanu u Strasbourgu. Unatoč tome, reagirajući na ove događaje, Congar je mogao kasnije reći: "Postoje ljudi koji nas optužuju zbog modernizma. To je nepravedno klevetanje. Kako tu manjka smisao za povijest! Sve nas veže uz Crkvu".

U vrijeme opisanih razilaženja pojavio se njegov rad "Jalons pour une theologie du laicat" (1953.) o kojem se puno raspravljalo. Tri godine kasnije knjiga je objavljena na njemačkom pod naslovom "Laik. Nacrt teologije laikata".

U toj studiji zastupa mišljenje da laici imaju udio u svećeničkoj, kraljevskoj i proročkoj službi Isusa Krista i njegove Crkve. Identično shvaćanje razvio je 10 godina kasnije II. Vaticanum (II. vatikanski sabor u svom govoru o "općem svećeništvu vjernika" (LG=Lumen gentium, 10).

Prije svega, drugo poglavlje Konstitucije o Crkvi nosi očevidno Congarov rukopis. Načelno isto dostojanstvo i poziv svih članova Crkve, bila je pri tome njegova istinska želja. Zahvaljujući osobnom zauzimanju Congara, koji je na Saboru sudjelovao kao teološki savjetnik, i na Saboru je bilo riječi o "mesijanskom narodu" (usporedi LC, 9).

Daljnji tragovi njegovog teološkog djelovanja nalaze se u dogmatskoj konstituciji "Dei Verbum". U konačnici, u svim njegovim radovima Congaru je bila uvijek na srcu Crkva. Stoga se može njegova opsežna studija, "Je crois en I' Esprit Saint", objavljena 1979/80. - nešto skraćena njemačka verzija nosi od 1982. naslov "Duh Sveti" - s pravom označiti kao jedna ekleziološki usmjerena pneumatologija (Nauka o Duhu Svetom): "Crkva je za Yvesa Congara uvijek istodobno zajednica i institucija, ali bitno i, prije svega, zajednica okupljena po i u Duhu Svetom" (Sicoulv, 89).

Približavanje odnosa tradicije i svijeta je posebno obilježje Congarove teološke misli. Na koncu citirajmo još jedanput kratki odlomak iz njegovog radnog spisa o dominikanskoj karizmi: već postoje male vjerske skupine, prije svega redovnika koji žive u svijetu i tamo često obavljaju svjetovne poslove i unatoč tome provode život molitve i apostolskog žara. Žar vjere i ljubavi mora naći mjesto u životu ljudi i zajednice. Vjera mora prožeti i animirati mnoštvo ljudskih aktivnosti u istraživanju, politici, proizvodnji i socijalnoj organizaciji".


23.12.2012. u 11:51 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.



< veljača, 2013  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (11)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (5)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (9)
Siječanj 2012 (15)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (11)
Rujan 2011 (13)
Kolovoz 2011 (14)
Srpanj 2011 (9)

Opis bloga


pogledunazad@gmail.com

Free Site Counter





Za pisanje na chatu potrebno je upisat ime i poruku. E-mail nije obavezan.










Kalendar Reda Propovjednika

Svaki svetac u Crkvi je original. Nitko ne imitira drugoga. Kao što je svaka osoba u povijesti čovječanstva original, tako i Božja milost stvara originalne svece. U svakom svecu ćemo naći nešto što nema u drugom.

Prema knjizi: Fr. Innocentius Venchi O.P., Catalogus hagiographicus Ordinis Praedicatorum, Postulatio Generalis, Romae 2001. i prema dopisu Generalne postulature u Rimu od 22. VI. 2001.)


SIJEČANJ

3. BI. Stjepana Ojuinzani
sretan 4. Sv. Zdislava iz Lemberka u Češkoj
sretan 7. Sv. Rajmund iz Penvaforta
10. BI. Gundisalvo Amarantski
10. BI. Ana Monteagudo
11. BI. Bernard Scamacca
sretan 18. Sv. Margarita Ugarska
19. Bl. Andrija iz Peschiere
19. Bl. Antun della Chiesa
22. Bl. Marija Mancini
23. Bl. Henrik Suzon (Seuse)
27. BI. Markolin iz Forlija
sretan 28. Sv. Toma Akvinski
29. BI. Vilana de' Botti

VELJAČA

3. BI. Petar iz Ruffije
3. BI. Antun Pavoni
3. BI. Bartolomej Cerveri
sretan 4. Sv.Katarina de Ricci
Pepelnica ne dolazi prije.
sretan 7. Godišnjica pokojnih otaca i majki
sretan 12. BI. Reginald Orleanski
sretan 13. BI. Jordan Saski
16. BI. Nikola Paglia
18. BI. Ivan iz Fiesola ili bi. Angelico
sretan 19. BI. Alvar iz Cordobe
19 BI. Kristofor iz Milana
24. BI. Konstancije iz Fabriana

OŽUJAK

11. Pepelnica ne dolazi poslije
22. Uskrs ne dolazi prije.
24. Vigilija Navještenja Gospodnjega
25. Navještenje Gospodnje

TRAVANJ

1. Bl. Antun Nevrot
13. BI. Margarita iz Citta del Castella
14. BI. Petar Gonzalez (f 1246.)
17. BI. Klara Gambacorta
18. Bl.Sibilina Biscossi
19. BI. Iznard iz Chiampa
sretan 20 Sv. Janja (Agneza) iz Montepulciana
sretan 27. BI. Ozana Kotorska
28. Sv. Ljudevit Marija Grignon
sretan 29. Sv. Katarina Sijenska
sretan 30. Sv. Pio V

Uzašašće ne dolazi prije

SVIBANJ

1. Spasovo ne dolazi prije
sretan 3. BI. Emilija Bicchieri
5. Sv. Vinko Fererski
7. Bl. Albert iz Bergama
8. Zaštita BDM nad Redom propovjednika
10. Sv. Antonin iz Firence
11. Duhovi ne dolaze prije
12. BI. Ivana Portugalska
sretan 13. BI. Imelda Lambertini
16. BI. Egidije iz Vaozele
15. Bl. Andrija Abellon
19. BI.Franjo Coll Guitart
20. BI. Kolumba iz Rietija
21. Bl. Jacint Marija Cormier
24 Prijenos sv. oca Dominika
27. BI.Andrija Franchi
28. BI. Marija Bartolomeja Bagnesi
29. BI. Vrlim Arnaud
30. Bl. Jakov Salomoni

LIPANJ

2. BI. Sadok (oko 1260.) i 48 drugova
3. Uzašašće ne dolazi poslije
4. Sv. Petar iz Verone
sretan 8. BI. Dijana i Cecilija
10. BI. Ivan Dominici
12. BI. Stjepan Bande
13. Duhovi ne dolaze poslije.
18. BI. Hozana iz Mantove
20. BI. Margarita Ebner
23. BI. Inocent V.

SRPANJ

4. BI. Katarina Jarrige
4. Pier-Giorgio Frassati
7. BI. Benedikt XI.
8. Bl. Hadrijan Fortescue
9. Sv. Franjo Fernandez de Capillas i drugovi kineski mučenici
19. Sv. Ivan iz Kolna
13. BI. Jakov iz Varazzea
sretan 17. BI. Česlav Poljak
sretan 22. Sv. Marija Magdalena
24. Bl. Ivana iz Orvieta
24. Bl. Augustin iz Bielle
27. Bl. Robert Nutter

KOLOVOZ

sretan 2. BI. Ivanica od Aza

sretan 3. BI. Augustin Kažotić iz Trogira
sretan 8. Sveti Dominik
9. BI. Ivan iz Salema
12. Bl. Ivan Juraj Toma Rehm
12. Bl. Aimon Taparelli
15. Uznesenje B.D.M.
sretan
17. Sv. Jacint Poljak
sretan 18. BI. Manes
19. BI. Jordan iz Pise
sretan 23. Sv.Ruža Limska
26. BI. Jakov iz Bevagne
sretan28. Sveti Augustin

RUJAN

2. Bl. Gvala iz Bergama
2. Bl. Ingrid iz Skanningea
4. BI. Katarina iz Racconigija
5. Godišnjica pokojnih ukućana i dobročinitelja Reda
6. BI. Bertrandiz Garriguea
7. Mihael Czartorysky (1944.)
7. Bl.Julija Rodzinska (1955.)
sretan 18. Sv. Ivan Macias
22. BI. Franjo de Posadas
22. BI. Hijacint Serrano Lopez i 19 drugova mučenika
24. BI.Dalmacije Moner
25. BI. Marko iz Modene
26. BI. Lovro iz Ripafratte
sretan 28. Japanski mučenici:
Sv. Dominik Ibanez de Erquicia,
Sv. Jakov Kyshey Tomonaga
Sv. Lovro Ruiz iz Manile i 13 drugova



LISTOPAD

3. BI. Dominik Spadafora
4. Sv. FranjoAsiški
sretan 5. Bl. Rajmund iz Capue
BI. Bartolomej Longo
sretan 7. Gospa od Ružarija
8. BI. Ambrozije Sansedoni
8. BI. Matej Carreri
sretan 9. Sv. Ljudevit Bertran
11. BI. Jakov iz Ulma
13. BI. Magdalena Panatieri
14. BI. Marija Poussepin
19. BI. Janja od Isusa Galand
21. Bl.Petariz Cittadel Castella
22. GODIŠNJICA POSVETE CRKVE
25. BI. Petar Geremia
26. BI. Damjan Finalborgo
27. BI. Bartolomej iz Vicenze
30. BI. Benvenuta Boiani
30. BI. Terencije Albert O'Brien
bl. Petar Higgins

STUDENI

1. Svi sveti Svetkovina
sretan3. Sveti Martin de Porres.
5. BI. Šimun Ballachi
6. Bl. Alfons Navarrete i 125 drugova, japanski mučenici
sretan7. Svi sveti Reda propovjednika
sretan8. Godišnjica sve pokojne braće i sestara Reda
14. BI. Ivan Liccio
15. Sv. Albert Veliki
16. Bl. Lucija iz Narnija
19. BI. Jakov Benfatti
sretan24. Vijetnamski mučenici
27. BI. Margarita Savojska

PROSINAC

1. BI. Ivaniz Vercellija
8. Bezgrešno začeće bl. Djevice Marije
16. BI. Sebastijan Maggi
22. Godišnjica odobrenja Reda
24. Vigilija Rođenja Gospodnjega
25. Rođenje Gospodinovo


Virtualno hodočašće u baziliku sv. Dominika - Bolonja


wave Dominikanci u Bolonji

wave Unutrašnjost bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Kapele u desnom brodu bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Kapela svetog Dominika u Bolonji

wave Arka svetog Dominika u Bolonji

wave Druge kapele desnog broda bazilike

wave Desni tranzet bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Sakristija bazilike svetog Dominika

wave Muzej bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Kor bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Lijevi tranzet bazilike svetog Dominika u Bolonji.html

wave Druge kapele lijevog broda bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Kapitularna dvorana u samostanu svetog Dominika u Bolonji.

wave Soba (cella) svetog Dominika

wave Klaustar svetog Dominika (klaustar mrtvih)













free counters
Free counters